Sedam patuljaka

Austro-Ugarske kule oko Sarajeva

 

Dolaskom austrougarske vlasti u BiH, samim time i u Sarajevo, glavni grad države dobio je uz raniji profil osmanskog grada i zapadnjačko lice. Ove promjene su vidljive u političkoj organizaciji, kulturnom životu i društvenim obićajima grada. Sarajevo je u ovom periodu uvijek tretiran kao prvi grad u zemlji, te je vlast imala za cilj učiniti ga blistavim, kakvi su bili i ostali važniji centri u državi, kao Beč, Budimpešta, Zagreb i drugi, pa je to upravo razlog zbog koga je monarhija neproporcionalno mnogo pažnje u Bosni i Hercegovini poklanjala Sarajevu.

Jedan od razloga je pridobijanje povjerenja građana cijele države, pa tako i grada Sarajeva. Ovo je posebno vidljivo nakon dovođenja Benjamina Kalaja na mjesto zajednićkog ministra finansija između 1882. i 1903. godine. Njegova politika je bila mnogo bolja i prihvatljivija svom stanovništvu, nego što je to činila prethodna vlast, a posebno vlast generala Filipovića, koji se ponašao grubo prema muslimanima. Sa druge strane Kalaj je proveo mnogobrojne reforme u gradu Sarajevu. On je smatrao da je najbolji lijek za narodno nezadovoljstvo racionalna, pravedna i velikodušna vlada, te da treba civilizovati Bosnu i Sarajevo, da to bude prosvijetljena evropska država i društvo. Pored toga napravio je značajne izmjene u izgledu centra grada, da bi naglasio značaj religije, te da bi skrenuo pažnju javnosti sa potencijalno razornog nacionalizma. Po njegovom nalogu, najveće vjerske,  kulturne i obrazovne institucije svih vjerskih zajednica su smještene u neposrednoj blizini oko centralnog trga.

Zemaljska_Vlada_staraVažnost Sarajeva u novoj državi primjetna je i po gradnji željeznica, što je zaista vidljivo u ovom periodu naše države. Sarajevo je bila prava željeznička raskrsnica u državi, jer je tu završavala pruga koja je išla od Broda do Sarajeva završena 1882. godine, zatim pruga ka Metkovićima je završena 1892. a prema istoku države 1906. godine. Sarajevo je tako postalo centar izgradnje i održavanja željeznica u BiH, a željeznica je postala glavni oslonac gradske privrede, tj. Austrougarske vlasti su glavnu željezniĉku radionicu ućinile centrom državnih preduzeća u Sarajevu.  Pored toga vlada je poticala rast industrije u Sarajevu, kako otvaranjem novih fabrika (npr. Fabrika duhana Sarajevo) ili su ih nasljeđivali od osmanske vlasti (kao Sarajevska pivara). Ono što je svakako doprinijelo razvoju grada i privrede je i devet izgrađenih ciglana do 1904. godine, od kojih je prva izgrađena 1880. ona Augusta Brauna. Grad je električno svjetlo dobio 1895. godine. U doba austrougarske okupacije izvršen je značajan prelaz sa naturalne na robno-novčanu privredu, započela je izgradnja komunalnih objekata, željezničkih pruga i puteva i snažna industrijalizacija. Austrougarski kapital je dobio odriješene ruke u eksploataciji prirodnih bogatstava, a u prvom redu šumskog i rudnog bogatstva. Austrougarska vlast je odmah ustupila svojim firmama više od 300.000 hektara najboljih šumskih površina i započela izgradnju pilana i drugih preduzeća za industrijsku preradu drveta.Posebnu pažnju vlast je posvečivala upravno–administrativnim i vojnim objektima, posebno neposredno nakon okupacije države.  07Kako su objekti građeni u  prve dvije decenije Austrougarske vlasti u BiH, ovi objekti su pretežno građeni u stilu neorenesanse, neoromantike, neogotike ili neumaorskog stila, dok ih je mali broj građen u vrijeme secesije. Najznačajniji upravno-administrativni i vojni objekti su: zgrada Zemaljske vlade, Gradska Vijećnica, Oficirska kasarna, zgrada Pošte i telegrafa, Filipovića kasarna i mnogi drugi objekti. Ono što je bitno u krugu ovih objekata naglasiti jesu i mali fortifikacioni objekti nadomak Sarajeva. Dalji razvoj događaja nepobitno je dokazao da je Austro-Ugarska došla u Bosnu i Hercegovinu kao osvajačka imperijalistička sila s težnjom da okupirane teritorije pretvori u bazu za dalje prodiranje na Balkan.

Pri samom dolasku monarhije, njena vlast je pristupila obezbjeđivanju i osiguranju strateških položaja kako u cijeloj Bosni i Hercegovini, tako i u centru, odnosno Sarajevu, kao i oko Sarajeva. Taj projekat je podrazumijevao zidanje i izgradnju malih tabija-kula, koje bi trebale poslužiti kao male vojarnice u slučaju napade, a i radi lakše kontrole i obezbjeđivanja prolaska ljudi i robe. U Sarajevu je bilo sjedište 15. a kasnije 16. vojnog zbora i raznih drugih vojnih oblasti. Prvo novačenje je bilo 1882. godine, koje je prošlo u miru iako se vlast bojala da ne dođe do pobuna, ustanaka itd. Osmanske zgrade za vojsku nisu bile dovoljne, pa se krenulo sa gradnjom kako oficirskih kasarni tako i drugih tvrđava, tabija, kasarni itd. koje će služiti u vojne svrhe a samim tim kojim će lakše kontrolisati stanovništvo i gdje će se smjesitit vojska i naoružanje. Pored tvrđava-tabija i kasarni, popratna pojava je bila gradnja bolnica. Kroz nekih desetak godina od završetka okupacije krenulo se sa izradnjom i nadogradnjom tabija. Gradnjom ovih tabija, Sarajevo je postalo jedna tvrđava u koju su uzaludno utrošene ogromne svote novca.

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, Austrougarska je napala Srbiju i doživjela poraz na Ceru. Da bi vezale dio neprijateljskih snaga i olakšale položaj svoje glavnine na osnovnom pravcu neprijateljskog napada, crnogorska vojska i Užički odred Srpske vojske izvršili su početkom oktobra 1914. godine prodor u pravcu Sarajeva i izbili na područje Romanije. Tada su dijelovi crnogorske vojske ušli u Pale, a njihove patrole i prethodnice do Kozje ćuprije nadomak Sarajeva. Tom prilikom je zapaljen niz objekata, među kojima gotovo sve željezničke stanice na Miljacki. U naletu crnogorske vojske su najvjerovatnije stradali i vojni objekti. Linija odbrane Sarajeva građena je 1918. godine. Tom prilikom su izgrađeni rovovi na uzvišenjima Hodidjed i Rakovac. Danas se na Gradcu/Hodidjedu mogu pronaći tranšeji. Tu je i jedan bunker iskopan u stijeni, a na liticama uzvišenja se mogu pronaći željezne halke koje su imale ulogu vezanja telefonskih linija. Slične halke se mogu pronaći i na Trebeviću. Istraživanja otkrivaju da je rov bio opasan sa mnogo redova bodljikave žice. Prema pojedinim izvorima govori se da su kule imale tunele za naoružavanje, te dopremu pomoći u slučaju napada. One su lahko mogle slati signale u slučaju napada i pripremiti otpor. Prva odbrambena linija je bila sedam kula oko grada, koje su potpomagane vojskom i municijom iz četiri vojna objekta-kasarne iz samog grada. Na taj način su mogle napraviti brz otpor. Pored vojne svrhe imale su i ulogu kapija, te carinarnica. Svih sedam kula su bile naoružane teškom artiljerijom u kojoj su bile smještene vojne postrojbe.

KULA NA VRACAMA (TREBEVIĆ)

Krajem XIX stoljeća Austro-Ugarska, na obroncima Trebevića na južnom dijelu grada, na prostoru koji je na austrougarskim kartama označen imenom VRATCA, što po nazivu asocira na mala vrata kroz koja se ulazilo u grad, gradi utvrdu. Položaj kompleksa u odnosu na grad je takav da on dominira nad dijelovima naselja iznad kojih se nalazi – Grbavica i Kovačići, a vidljiv je i sa drugih lokacija u gradu. Sa ovog prostora pruža se dobar pogled na novoizgrađeni dio grada, kao i prema okolnim brdima.

Cjelokupan kompleks je smješten na jednom grebenu eliptičnog oblika, koji se proteže od jugoistoka prema sjeverozapadu. Na samom vrhu se nalazi manji plato na kojem je smještena austrougarska tvrđava.

Izgradnja vojne tvrđave se završava 1898. godine. Fortifikacijski objekat na Vracama građen je kao “blokhauz”,  kamena utvrda kakve se grade duž komunikacija i saobraćajnica. U prvoj fazi izgradnje, ovakvi objekti su građeni od kamena, kao izuzetno masivni. U drugoj fazi gradnje, poslije 1903. godine, ovakvi objekti grade se od betona i armiranog betona. Kula na Vracama je bila uvezana sa Filipovića Lager (Maršalka) kasarnom na čijem se mjestu sada nalazi ambasada SAD-a i zgrade Univeziteta u Sarajevu.

Za vrijeme II svjetskog rata, pored stradanja u sarajevskim zatvorima, na Vracama i drugim stratištima na području Sarajeva (Merhemića ciglana u Velešićima, Bentbaša, Kozija ćuprija, Hreša i dr.), vršena su masovna hapšenja i deportiranje građana Sarajeva u nacističke logore širom Evrope. Tako je u periodu od maja do decembra 1942. godine iz Sarajeva, bez suđenja, odvedeno u koncentracione logore preko 1300 ljudi.

U tom periodu, objekat tvrđave Vraca je pretvoren u službeno stratište i gubilište gdje su ubijani građani grada Sarajeva, bilo u pojedinačnim ili masovnim egzekucijama. Na Vracama su, od sredine 1941. godine pa tokom cijelog četverogodišnjeg rata, vršena stalna pogubljenja. Vršena su masovna ubijanja, a sa približavanjem kraja II svjetskog rata ubijanja su postala intenzivnija. Ubijani na Vracama su i sahranjivani na Vracama. Također, na tom mjestu je zakopavana i većina zatočenika ubijenih ili preminulih u policijskim mučilištima u Sarajeva.

Poslije II svjetskog rata, tvrđava na Vracama je bila napušteni vojni objekat. Budući da su Vraca, stratište i gubilište u gradu Sarajevu, postala sinonim otpora i borbe građana protiv fašizma, na ovom mjestu je izgrađen Spomen-park, a tvrđavi je data muzejska namjena.

Monumentalno zdanje otvoreno je 25. novembra 1981. godine.

Kompleks Spomen-park Vraca zbog svog izuzetnog strateškog položaja sa kojeg je vizualno dobro pregledan grad Sarajevo, u ratu 1992-1995. godine, služio je kao mjesto odakle je grad Sarajevo gađan iz teškog topovskog naoružanja i snajpera. Spomen-park Vraca je bio jedan u nizu položaja koji su činili obruč oko opkoljenog grada, na koji je postavljeno teško naoružanje. Cijeli kompleks je devastiran, kako tvrđava i pojedinačna spomen-obilježja, tako i parkovske površine, platoi, stepeništa i dr.

KULA NA ZLATIŠTU (TREBEVIĆ)

 

 

Jedan od takvih objekata je i kula na Zlatištu. Pravac koji vodi prema Trebeviću ide preko Bistrika i Brajkovca do raskršća za vrh Trebevića i Ravne. Na Brajkovcu je bio odvojak za kulu na Zlatištu (823 mnv) i kulu na Vracama (645 mnv). O ovoj kuli se jako malo zna, sagrađena je u prvim decenijama austrougarske uprave, te je se u njoj nalazila jedna manja regimenta austrougarske vojske. Sam položaj Zlatišta je itekako bio povoljan za kontrolu i pregled teritorija a smim tim je bila i jako dobro uporište u slučaju napada. Kula na Zlatištu kao i drugi fortifikacioni objekti su bili uvezani u jedan polukrug kako bi spriječilo upade u grad i kako bi se grad mogao kontrolisati sa svih pozicija. Arhitektonski gledano ova kula odgovara, klasičnom vojnom austrougarskom stilu, sa bedemima, prostorom za vojsku, oružarnicom, te komandnim centrom. Funkcionalno je kula bila povezana sa Franc-jozefovom kasarnom na Bistriku. Pokraj kule je izgrađen planinarski dom koji je uništen u ratnim zbivanjima 1992-1995. Oba objekta su zapuštena i niko ih ne koristi.

KULA NA ČOLINOJ KAPI (TREBEVIĆ)

Na  Maloj Čolinoj kapi, još uvijek postoje oznake da su tu bili fortifikacioni objekti, i danas u stijeni stoji spomen ploča sa uklesanim nazivom ceste APPEL -STRASSE. Iz grada do vojnih utvrda na Trebeviću stizalo se cestama iz dva pravca. Prvi pravac vodio je preko Bistrika i Pogledina između Male (897 mnv) i Velike Čoline kape (986 mnv). Na cesti su bili odvojci za Bistrik kulu (1000 mnv) i artiljerijski položaj na Draguljcu (1164 mnv). Cesta je dobila naziv Apelov put po baronu Johannu von Appelu (1826.-1906.), austrijskom generalu i guverneru Bosne i Hercegovine (1882.-1903.). Ova kula je bila povezana sa kulom na Zlatištu i Vracama.

Kula na Čolinoj kapi je prepravljena u astronomsku opservatoriju i na njoj podignute kupole promjera 3 i 4,5 metara. U manjoj kupoli bio je smješten dvostruki astrograf, a u veću 30 cm-ski reflektor “Vaisala”.

Od 1975. do 1982. godine trajala je druga faza izgradnje zvjezdarnice. Tada je nabavljen teleskop reflektor promjera 62 cm. Za njega je izgradjena potpuno nova četvorokatna zgrada sa kupolom promjera 8 metara.

 Astronomska opservatorija na Trebeviću je u ljeto 1992. godine u jednom bestijalnom napadu srpske vojske u potpunosti uništena.

Trebevičke tvrđave su napravljene u periodu od 1890 do 1910. godine. Pored fortifikacionih objekata i same funkcije ovih tvrđava, koje su služile kao prve odbrambene linije, one su imale i drugu ulogu. Još uvijek nije jasno dokazano, kako i zbog čega je napravljen cijeli sistem tunela ispod ovih tvrđava. Tvrđava na Zlatištu i Paležu su bile povezane tunelima. O njima nema baš tačnih podataka kada su napravljeni i čemu su uistinu služili, ali se pretpostavlja da su napravljeni za vrijeme Austro-Ugarske vladavine. Postoji jedno odvajanje iz tunela na desnu stranu. Međutim nakon dugog penjanja po zemljanom terenu dočekat će vas u vrhu brda puškarnice. Postoji i priča da je kasarna Bosut povezana sa Debelim brdom istim principom tunela, ali je to još uvijek neistraženo. Zbog strateške važnosti Debelog brda, Zlatišta, Vraca i Paleži, ove tvrđave su bile uvezane. Ukoliko bi došlo do nemogučnosti naoružavanja vojske, tuneli su najvjerovatnije služili u tu svrhu, kako bi se što prije, a što sigurnijim putem dopremile zalihe koje su bile potrebne vojsci.

BIJELA TABIJA (VRATNIK-JUG)

Smještena na jugoistočnim obroncima Sarajeva, skrivajući u kamenom plaštu historiju grada od srednjeg vijeka do danas. Bijela tabija zasigurno predstavlja jedan od najimpozantnijih i najvrednijih objekata graditeljskog naslijeđa ovog prostora. Dominantan položaj Bijele tabije u odnosu na prirodni amfiteatar historijskog gradskog jezgra, te pogled koji se pruža duž rijeke Miljacke sve do suvremenih stambenih naselja na zapadu Sarajeva, čine specifičnu, gotovo sasvim prirodnu, koreografiju prirode i ljudskog stvaralaštva. O vremenu nastanka Bijele tabije do danas su izrečena različita mišljenja.

Prema jednom, objekat je nastao oko 1550. godine (mišljenje je zasnovano na podacima koje daje putopisac Katarino Zeno), a porušena je u vrijeme izgradnje Vratničkog grada i na njenom mjestu je izgrađena nova utvrda, koju danas prepoznajemo po poligonalnom obliku.

Prema drugom mišljenju, na mjestu Bijele tabije se još u srednjem vijeku nalazila tvrđava, koja nije bila veća od uobičajenog tipa srednjovjekovne odbrambene utvrde koja štiti otvoreno naselje (podgrađe) u njenoj blizini. To je bila tvrđava pravougaone osnove (dužine cca 75 m pravcem sjever-jug, širine cca 50 m pravcem istok-zapad) sa četiri kule na uglovima, kvadratne osnove i petom iznad ulazne kapije. Ovakav izgled grada datira ga na kraj XIV ili početak XV stoljeća. Zanimljiva je jedna osobenost u arhitekturi i koncepciji, po svoj prilici jedinstvenog utvrđenja u srednjovjekovnoj bosanskoj fortifikacionoj arhitekturi. Ovako koncipirana pravougaona utvrda sa četiri kule na uglovima ima sličnosti sa srednjoevropskim utvrdama, sa jakim uticajem gotičke ugarske gradnje. Na debelim kamenim zidovima nalaze se otvori za topovske cijevi. Uspostavljanjem stalne osmanske vlasti na ovom prostoru, polovinom XV stoljeća, ništa bitnije se ne mijenja u izgledu tvrđave. U njoj je uspostavljena posada timarlija i za njihove potrebe izgrađena džamija unutar tvrđave. Na austrijskoj karti iz 1882.godine ucrtani su temelji džamije u obliku osmougla, sa ulazom koji je bio paralelan sa ulaznom kapijom tvrđave (sjeverna strana). Trenutno se u utvrđenju izvode stalni arheološki zahvati sa ciljem restauracije i konzervacije prostora, a povremeno, posebno u ljetnom periodu služi kao amfiteatar u kojem se izvode različiti kulturno -umjetnički performansi.

PAŠINO BRDO (VRATNIK-SJEVER)

Pašino brdo je itekako bilo važno, prilikom same okupacije od Austro-Ugarske monarhije. Nalazi se na sjevernom dijelu zidina starog grada Vratnika iz osmanskog perioda i smještena je između tabije na Ravnim Bakijama i Zmajevcu. Kontrolirala je ulaz u Sarajevo iz pravca Faletića i u njenom kompleksu je formirana mala kasarna kao i strelište sa bedemima oko petsto metara sjeverno. Korišteno je kao kasarna za potrebe Jugoslovenske Armije do 1992, a zatim Armije Bosne i Hercegovine. Trenutno se kula ne koristi i izložena je propadanju.

MALA KULA (ŠPICASTA STIJENA-GRDONJ) i VELIKA KULA (BARICE)

Na isti način se može govoriti o tvrđavama na lokalitetu Grdonj (Špicasta stijena) i Barice. Ove dvije tvrđave su napravljene u istom periodu kao i tvrđave: Vrace, Zlatište, Palež, Pašino brdo, Bijela tabija. Tvrđave na Špicastoj stijeni i na Baricama su imale dvojnu ulogu. Na osnovu njih je kontrolisan ulaz u grad sa istočne i zapadne strane, a zbog svog geostrateškog položaja, u potpunosti su kontrolisale grad suprotno od Trebevičke strane. Prema pojedinim izvorima pretpostavlja se da su i ove dvije tvrđave bile, povezane tunelima, kao i one na Trebeviću, ali je to u toku ratnih i postratnih dešavanja na ovim područjima u toku XX st. u potpunosti urušeno i zatrpano. Kao strateški važno područje u vrijeme Austro-Ugarske monarhije, bilo je objedinjeno u sistem funkcionisanja tvrđava oko grada. Obje tvrđave su posjedovale artiljerijske postrojbe. Pored toga, bile su glavna spona i kontrola uvoza i izvoza robe na ovo područje. Preko ovog dijela i iza Bijele tabije je bila glavna trasa za vezu sa istočnom Bosnom preko Romanije. Sa lokaliteta Male Kule u toku rata 1992-1995 nastradalo je dosta Sarajlija od snajperske vatre, a artiljerijskim pogodcima uništena je porodiljska klinika-Jezero i Olimpijska dvorana Zetra. Nakon agresije na BiH u Maloj Kuli je otvoren muzej 105. Motorizovane brigade. Velika Kula je trenutno zapuštena.

Bijela Tabija, kula na Pašinom Brdu, Grdonju i Baricama su funkcionalno bile vezane za Princ Eugenovu (Jajce) kasarnu koja se nalazila u sklopu utvrđenja Starog grada-Vratnik.

MALA KULA

VELIKA KULA

Baron Johann Freiherr von Appel

 

baron johan

Baron Johann Freiherr von Appel (11. 11. 1826. do 07. 09. 1906.) – fedmaršal, bio je zapovjednik 15. austrougarskog korpusa stacioniranog u Sarajevu, a time i poglavar Zemaljske vlade BiH od 1882. do 1903. godine.  Baron Appel je porijekom Njemac iz Slavonije. Bio je pouzdan saradnik Benjamina Kalaja, te je pokazivao izrazitu naklonost prema Bošnjacima muslimanima. Nakon 63 godine aktivnog rada i iskustva u vojsci je penzionisan, po vlastitoj molbi. Gradsko poglavarstvo Sarajeva proglasilo ga je počasnim građaninom i desnu obalu Miljacke nazvalo Apelova obala (Appel Quai). Kolika je važnost barona Appela bila i koliko je uradio za vrijeme svog madata u Sarajevu, o tome nam govore i tvrđave oko Sarajeva, jer su one napravljene gotovo sve za vrijeme njegove uprave. Pored Obale koja danas nosi naziv „Obala Kulina bana“, i jedna od saobračajnica je dobila naziv po njemu, APPEL STRASSE. On je uspio da sistemskim putem uveže i napravi cijeli kompleks utvrđenja oko Sarajeva, od kojeg će Sarajevo samo po sebi postati jedna velika utvrda!